LUNILOU X IZAKOVA

Šuma. Sunce tek u naznakama proviruje kroz ogoljene krošnje visokih stabala i uljepšava nam ovo hladno jesensko jutro. Potpuni je mir. Čuje se tek šum lišća i poneka slomljena grana pod cipelama. Stižemo do jezera. Magla nježno dodiruje njegovu površinu i ne dozvoljava nam da vidimo previše. Tek kad se približimo, u maloj kapi vode vidimo svoj odraz, a u pozadini, šuma. I tad shvaćamo. Shvaćamo svu ljepotu ove netaknute prirode i njezinog kozmosa na koji smo zaboravili. 

Elementarne pojave ove šume, ovog naizgled izdvojenog svijeta, vraćaju nas na početak. Uče nas tko smo zapravo. Kako smo i sami dio njega, a ne tek odvojeni promatrači. Mi smo taj svijet, mi smo priroda. 
Mi gradimo krovove od grana tih krošnji, mi se hranimo tom zemljom po kojoj hodamo, mi se grijemo tkaninom nastalom od plodova istog tog svijeta. 

Kako bi samo bilo zamisliti takvu sinergiju i mir u svakodnevici. Jedinstvo ovih elementarnih pojava materijaliziranih u stvarnosti. U prostoru s jasnim granicama. Kako prenijeti emociju prirode u naš, svakodnevni svijet.

Ovaj prostor postaje impresija prirode. Prostor koji priča o prirodi kroz nama poznata i proživljena iskustva. Iskustva koja nas podsjećaju na jednostavnost i sreću života.
Svi prisutni prostorni elementi nam se obraćaju. Oni predstavljaju krhkost najmanje i snagu najveće grane drveta, refleksiju jedne kapljice zauvijek smrznute i zarobljene u kamenu. Ovdje možemo osjetiti nepokošenu travu pod nogama, nezamislivu čvrstoću jedne pamučne niti. Osjetiti svaku neravninu, svaku tako logičnu raznolikost zemljine topografije. Dotaknuti duboku i gustu koru već umirućeg stabla ili pak glatku površinu tek nikle bukve. 

Ovdje, u ovom prostoru, svatko na svoj način može iskusiti i ponovno proživjeti osobni trenutak jedinstva s prirodom.